Ko o čemu , ja o njemu . A šta ću kad me svaki dan iznova oduševi i iznenadi svojim postupcima . A teška su vremena , život se sveo na treptaj oka .
Odlazi nam raja , sad te ima , a već naredni tren te nema .Obuzima me jeza . Linija između života i smrti nikad tanja .Pa , onda ja tako često zalutam u neka razmišljanja , zaronim u dubinu svoje duše . Suze se bez dozvole skotrljaju niz lice i osjetim neopisivi strah .Ne od smrti , ne od bolesti i prolaznosti .Osjetim strah da ću otići sa ovog svijeta prije nego što ga još jednom zagrlim , prije nego što mu kažem koliko ga volim i poštujem , koliko mu se divim i koliko cijenim njega i njegova dijela .Plašim se da ne odem prije nego što mu ispričam koliko mi znači , koliko sam mu zahvalna , koliko me inspiriše , a koliko o njemu ne znam nikad ništa da napišem jer svaka riječ je siromašna da opiše njega i njegove vrline .Kako toliko srce opisati riječima ? Kako toliku ljepotu duše smjestiti u pjesmu i priču ? Eto zato pokušavam da pišem svaki put iznova i uglavnom sve što napišem još brže izbrišem .Jer nije to ono što sam htjela reći , moja osjećanja su još jača , snažnija , još čistija i dublja , još, još , puno još …više i više od onog što se da opisat riječima .Al moram da pišem jer plašim se otići ću prije nego što mu kažem i ispričam sve .A onda pomislim , ma zna on to i bez riječi jer ipak je on moj brat i drug , najbolji prijatelj i učitelj , moj zaštitnik i mentor ,moj uzor i saborac , moja neiscrpna inspiracija zbog koje nikad neću odustati – moj Senaid .Al ipak ako me smrt prevari , ako odem prije nego što mu sve izgovorim želim da zna da sam otišla sretna i spokojna jer sam imala čast da upoznam najbolje biće koje je ikad koračalo ovom zemljom , biće koje je ostavilo najljepši trag na mojoj duši i uvjerilo me da dobri ljudi i iskreni prijatelji i danas postoje .
Hvala ti , brate moj .
Posvećeno Senaidu Begiću
