I tako.. Krenulo je sa strahom, zebnjom i ćutanjem u mislima a onda je pandemija u našoj kući postala ” naša boginja”. Usporeni u sekundi, okrenuti jedni drugima…. Mi smo počeli da se igramo. Ja i moja dva života. Moja deca. Do juče smo se sudarali u prolazu, jurili za ko zna kakvim stvarima, kezili zube i stalno bili umorni. U sekundi zaustavljeni, ponovo smo počeli da se smejemo. Ležali zajedno i kikotati do suza, igrali se igre upoznavanja, jeli sladoled, vozili bicikle, šetali, pričali o sebi…. Svi zajedno. Ja i moja dva života. Ne sluteći da smo Božiji poklon tada dobili. Sada znamo. Da se mnogo volimo. Da tolerišemo. Uvažavamo. Pravimo kompromise. Poveravamo….. I dalje šetamo. I dalje pričamo. A na kraju dana se svi zagrlim. I naučili smo.. Kada očekivanja prestanu mir nastaje.
I čekali smo svi zajedno. Da svako od nas pronađe sebe a da opet ostanemo ” mi”.
Bože.. Hvala ti.
Uspeli smo.

Saša 48, Požarevac
Vraćam se kući u Požarevac iz Beograda. Idem od Skupštine Trgom Nikole Pašića da izađem na Terazije. Ležerno…uživam u danu, u Beogradu.